fallen angels go to hell

Kada ne mogu reći sve što želim zbog ne znam ni ja kakvog razloga uvijek mi blog ostaje. Istina, zaboravila sam na pisanje i onaj osjećaj ispunjenosti kada ispišem riječi koje ostaju negdje u meni. No, vratila sam se. Čudnija nego ikada. Osamljenija nego ikada. Možda sam uzrokovala nešto što neću tako lako ispraviti... Kako god bilo, kroz to ću proći sa smiješkom i dignute glave. Neću dopustiti da vidite da sam preplašena ili nesigurna u sebe. Sama sam se uvalila, sama ću se i izvući. Uz malo sreće možda mi onaj gore pogleda kroz prste...Ovaj put.

Svaki put se vraćam tebi. Bez obzira na sve. Na moje ponašanje, na tvoj ponos. To više nije navika...ili ovisnost? Nije li to zapravo isto? Ne znam... Ne želim ovo, ne želim ove probleme, ne želim ovaj život. Ne želim tebe! Više ne...Opet....Dugo mi je trebalo, jel da? Kako da krenem dalje kad ni sama ne znam što želim? Kada se nakon svega bojim voljeti...Istina, zaljubim se. I srce mi kuca kao nenormalno kada ga vidim. Tako bude par dana. Onda mi padne na pamet da ne znam gdje si, što radiš i s kim si. Sjetim se da ti je možda potreban netko tko će te slušati. Svojim ponašanjem si otjerao sve oko sebe. Ostao si sam. Ne možeš reći da nisam rekla da će biti tako.
Tko sam ja zapravo da ti sudim? Oko mene nema osobe na koju se mogu osloniti. Znam, reći ćeš da ne zanovijetam jer imam bar nekoga ali...Hvala ali ne, prijatelji to ne rade. Kada ti je do nekoga stalo ne ponašaš se tako. Da mi glavom ne prolazi toliko misli i strahova možda bi i mogla racionalno razmišljati. Ovako...Mogu udarati po tipkovnici u nadi da će se nešto promijeniti. Uvijek sam bila posebna, priča za sebe. Tako je i sad...Ovo mi zbilja nije trebalo...

Jednog Dana Ću Priznati sebi i drugima
Jednog Dana Ću Prestati lagati
Jednog Dana Ću Preboljeti
Jednog Dana Ću Bit sretna
Jednog Dana Ću Voljeti
Jednog Dana Ću Oprostiti
Jednog Dana Ću Biti bolja osoba
Jednog Dana Ću Naučiti živjeti
Jednog Dana Ću Iskreno plakati
Jednog Dana Ću Odrasti